Znala sam da će početak biti svršetak i da će svršetak ovim očima
izgledati poput smrti. Upozorili su me.
Ne ovim očima. Mojim očima. Mojima. To sam sada bila ja.
Odjednom sam govorila jezikom koji mi je bio čudan, iako je imao smisla.
Isprekidan, uštogljen, slijep i dosadan. Bio je nevjerojatno ograničen
u usporedbi s mnogima koje sam koristila, a ipak je bio lak i izražajan.
Katkad čak i lijep. To je sada bio moj jezik. Moj materinji jezik.
S najdubljim instinktom, toliko svojstvenim mojem rodu, sigurno sam
se unijela u središnjicu misli ovog tijela, nepovratno se spojila sa svakim
njegovim dahom, a onda se utopila u njegovu odrazu. I tad više nismo
bili odvojena bića. Ono je bilo ja.
Ne to tijelo. Moje tijelo.
Osjetila sam kako anestezija prolazi i ustupa mjesto lucidnosti. Pripremila
sam se za val prvog sjećanja, koje je zapravo bilo posljednje –
posljednji trenuci koje je ovo tijelo doživjelo, sjećanje na svršetak. Cijelo
vrijeme su me upozoravali što će se dogoditi u ovom trenutku. Rekli su
da će ljudski osjećaji biti snažniji i životniji od osjećaja bilo koje druge
vrste u kojoj sam bila. Htjela sam biti spremna na to.Tad je došlo sjećanje. I, baš kao što su me upozorili, to je bilo nešto
na što nikako ne možeš biti spreman.
Opržila me blještava boja i zvonak zvuk. Hladnoća na koži, bol koja
prožima udove i peče. Okus u njezinim ustima bio je odvratno metalan. A
onda se pojavio novi osjet, peti osjet koji nikad nisam imala. Jednostavno
je preuzeo čestice iz zraka i preoblikovao ih u čudne poruke i zadovoljstva
i upozorenja u njezinu mozgu – u mirise. Oni su odvraćali moju pažnju i
bili su zbunjujući, ali njezinu sjećanju nisu bili strani. Sjećanje nije imalo
vremena za neobičnosti mirisa. Sjećanje je vidjelo samo strah.
Strah ju je potpuno ukliještio, tjerajući njezine nezgrapne, nespretne
udove u trk, istovremeno ih sapinjući. Nestati, pobjeći – to je bilo sve
što je mogla.
Nisam uspjela.
Sjećanje koje nije bilo moje bilo je toliko zastrašujuće snažno i jasno da
ga nisam mogla savladati. Preplavilo je moju svjesnost o odvojenosti i
o činjenici da je to samo sjećanje, a ne ja. Usisao me pakao posljednje
minute njezina života, bila sam ona, i mi smo trčale.
Tako je mračno. Ništa ne vidim. Ne vidim na čemu stojim. Ne vidim svoje
ispružene ruke. Slijepo trčim i pokušavam čuti progonitelja kojeg osjećam iza
sebe, ali u ušima mi tako snažno odjekuje puls da ništa drugo ne čujem.
Hladno je. To sad ne bi trebalo biti važno, ali boli me. Tako je hladno.
Zrak u njezinu nosu bio je neugodan. Gadan. Smrdio je. Na trenutak
me ta nelagoda odvojila od sjećanja. Ali to je bio samo trenutak.
I onda sam opet bila uvučena u sjećanje, a užas je moje oči ispunio
suzama.
Izgubljena sam. Izgubljeni smo. Gotovo je.
Sad su točno iza mene, glasni su i blizu su. Čujem toliko koraka! Sama sam.
Nisam uspjela.
Tragači me zovu. Želudac mi se okreće od njihovih glasova. Povratit ću.
“U redu je, u redu je”, laže mi jedna od njih, pokušavajući me smiriti i usporiti.
Njezin glas je isprekidan glasnim disanjem.
“Čuvaj se!” vičući upozorava druga.“Pazi da se ne ozlijediš”, čujem još jednu. Duboka glasa, punog zabrinutosti.
Zabrinutosti!
Vrućina je bljesnula kroz moje vene, a divlja mržnja umalo me ugušila.
Ni u jednome od svojih života još nisam imala takav osjećaj. Ovaj
put gnušanje me za trenutak odmaknulo od sjećanja. Užasan, oštar zvuk
probio mi je uši i nastavio pulsirati u mojoj glavi. Zvuk mi je zaustavio
disanje. Osjetila sam bol u grlu.
To je vrisak, objasnilo mi je tijelo. Ti vrištiš.
Sledila sam se u šoku, a zvuk se naglo izvio iz mene.
To više nije bilo sjećanje.
U mojem tijelu – ona je mislila! Obraćala mi se!
Ali u tom trenutku sjećanje je bilo jače od moje zaprepaštenosti.
“Molimo te!” viču. “Ispred tebe je opasnost!”
Opasnost je iza mene! vrištim u sebi. Ali razumijem na što misle. Slabašan trag
svjetlosti koji dolazi tko zna odakle, vidi se na kraju hodnika. To nisu zaključana
vrata ili ravan zid, slijepa ulica koje sam se bojala i očekivala je. To je crna rupa.
Otvor za dizalo. Napušten, prazan i izgubljen, poput ove zgrade. Nekad
skrivalište, a sad grobnica.
Dok trčim dalje, osjećam preplavljujuće olakšanje. Postoji način. Ne da
preživim, ali možda da pobijedim.
Ne, ne, ne! Ova misao došla je od mene i borila sam se da joj se otrgnem,
ali bile smo zajedno. I trčale smo prema rubu smrti.
“Molimo te!” glasovi postaju sve očajniji.
Znam da sam dovoljno brza i sad se želim smijati. Zamišljam njihove ruke
koje me žele ščepati, nadomak mojih leđa. Ali dovoljno sam brza, baš koliko
je potrebno. Čak i ne zastajkujem na kraju kata. Rupa će mi prekinuti korak.
Praznina me guta. Moje noge beskorisno lamataju zrakom. Moje ruke
hvataju zrak, probijaju se kroz njega, traže nešto čvrsto. Letim kroz hladnoću
kao kroz tornado.
Čujem tup udarac prije nego što ga osjetim… Vjetar je nestao.
A onda… posvuda je bol… Sve je bol.
Neka prestane!“Nije bilo dovoljno duboko”, kroz bol šapnem samoj sebi.
Kad će bol prestati? Kad…?
Crnina je progutala agoniju, a ja sam ponizno zahvaljivala na činjenici
da je sjećanje donijelo ovaj krajnji zaključak. Crnina je sve odnijela i ja
sam slobodna. Udahnula sam kako bih se umirila, jer ovo tijelo je bilo
naviknuto na to. Moje tijelo.
Ali onda se naglo vratila boja, sjećanje je došlo natrag i ponovno me
preplavilo.
Ne! uspaničila sam se, u strahu od hladnoće, od boli i od samog straha.
Ali to nije bilo isto sjećanje. To je bilo sjećanje unutar sjećanja –
posljednje sjećanje, poput posljednjeg udaha – a ipak, još jače od prvog
sjećanja.
Crnina je odnijela sve, osim jednoga: lica.
To lice je za mene bilo poput izvanzemaljca, baš kao što bi ovome
novom tijelu bila bezlična, zmijolika ticala tijela koje mi je bilo zadnji
domaćin. Takva lica vidjela sam na slikama koje su mi davali kako bi me
pripravili za ovaj svijet. Bilo mi je teško razlikovati ih, primjećivati sitne
razlike u boji i obliku, koji su bili jedine značajke pojedinaca. Sva lica
su bila tako jednaka. Nosovi nasađeni u sredinu kruga, oči iznad, a usta
ispod, uši sa svake strane. Zbirka svih osjetila, osim dodira, skupljena
na jednom mjestu. Koža na kostima, dlake koje rastu na tjemenu i na
čudnim, obraslim linijama iznad očiju. Nekima je više dlaka raslo na
bradi; te su uvijek nazivali muškarcima. Boja dlaka protezala se od svih
tonova smeđe, preko blijedih i svijetlih, pa sve do tamne, gotovo crne.
I kako onda razlikovati jednoga od drugoga?
Ovo lice prepoznala bih među milijunima drugih.
Ovo lice bilo je oštrih, pravokutnih linija. Oblik kostiju snažno se
nazirao pod kožom. Bilo je svijetle, zlatnosmeđe boje. Dlake su bile samo
malo tamnije od kože, s nekoliko svjetlijih, svilenih tragova, a pokrivale
su samo glavu i čudne, obrasle linije iznad očiju. Okrugle šarenice u
bjeloočnicama bile su tamnije od dlaka, ali baš poput njih, s tračcima
svjetlosti na sebi. Oko očiju je bilo nekoliko malih linija, a sjećanje mi
je objasnilo da su to bore od smijeha i škiljenja prema suncu.
Nisam imala pojma što je u očima ovih stranaca lijepo, a ipak sam
znala da je ovo lice prekrasno. Željela sam ga samo gledati. I čim sam
to shvatila, ono je nestalo.
Moje, izgovorila je onostrana misao koja se uopće nije trebala pojaviti.Ponovno sam se sledila, skamenila. Ovdje ne bi trebao biti nitko osim
mene. A ipak, ta je misao bila tako snažna i tako svjesna!
Nemoguće. Kako to da je ona još ovdje? Ovo sam sad ja!
Moje, ukorila sam je, odavajući u toj riječi svu moć i autoritet koji su
pripadali samo meni. Sve je moje.
Pa zašto joj onda uopće odgovaram? To pitanje mi je bilo u glavi, dok
su mi zvukovi prekidali tijek misli.
izgledati poput smrti. Upozorili su me.
Ne ovim očima. Mojim očima. Mojima. To sam sada bila ja.
Odjednom sam govorila jezikom koji mi je bio čudan, iako je imao smisla.
Isprekidan, uštogljen, slijep i dosadan. Bio je nevjerojatno ograničen
u usporedbi s mnogima koje sam koristila, a ipak je bio lak i izražajan.
Katkad čak i lijep. To je sada bio moj jezik. Moj materinji jezik.
S najdubljim instinktom, toliko svojstvenim mojem rodu, sigurno sam
se unijela u središnjicu misli ovog tijela, nepovratno se spojila sa svakim
njegovim dahom, a onda se utopila u njegovu odrazu. I tad više nismo
bili odvojena bića. Ono je bilo ja.
Ne to tijelo. Moje tijelo.
Osjetila sam kako anestezija prolazi i ustupa mjesto lucidnosti. Pripremila
sam se za val prvog sjećanja, koje je zapravo bilo posljednje –
posljednji trenuci koje je ovo tijelo doživjelo, sjećanje na svršetak. Cijelo
vrijeme su me upozoravali što će se dogoditi u ovom trenutku. Rekli su
da će ljudski osjećaji biti snažniji i životniji od osjećaja bilo koje druge
vrste u kojoj sam bila. Htjela sam biti spremna na to.Tad je došlo sjećanje. I, baš kao što su me upozorili, to je bilo nešto
na što nikako ne možeš biti spreman.
Opržila me blještava boja i zvonak zvuk. Hladnoća na koži, bol koja
prožima udove i peče. Okus u njezinim ustima bio je odvratno metalan. A
onda se pojavio novi osjet, peti osjet koji nikad nisam imala. Jednostavno
je preuzeo čestice iz zraka i preoblikovao ih u čudne poruke i zadovoljstva
i upozorenja u njezinu mozgu – u mirise. Oni su odvraćali moju pažnju i
bili su zbunjujući, ali njezinu sjećanju nisu bili strani. Sjećanje nije imalo
vremena za neobičnosti mirisa. Sjećanje je vidjelo samo strah.
Strah ju je potpuno ukliještio, tjerajući njezine nezgrapne, nespretne
udove u trk, istovremeno ih sapinjući. Nestati, pobjeći – to je bilo sve
što je mogla.
Nisam uspjela.
Sjećanje koje nije bilo moje bilo je toliko zastrašujuće snažno i jasno da
ga nisam mogla savladati. Preplavilo je moju svjesnost o odvojenosti i
o činjenici da je to samo sjećanje, a ne ja. Usisao me pakao posljednje
minute njezina života, bila sam ona, i mi smo trčale.
Tako je mračno. Ništa ne vidim. Ne vidim na čemu stojim. Ne vidim svoje
ispružene ruke. Slijepo trčim i pokušavam čuti progonitelja kojeg osjećam iza
sebe, ali u ušima mi tako snažno odjekuje puls da ništa drugo ne čujem.
Hladno je. To sad ne bi trebalo biti važno, ali boli me. Tako je hladno.
Zrak u njezinu nosu bio je neugodan. Gadan. Smrdio je. Na trenutak
me ta nelagoda odvojila od sjećanja. Ali to je bio samo trenutak.
I onda sam opet bila uvučena u sjećanje, a užas je moje oči ispunio
suzama.
Izgubljena sam. Izgubljeni smo. Gotovo je.
Sad su točno iza mene, glasni su i blizu su. Čujem toliko koraka! Sama sam.
Nisam uspjela.
Tragači me zovu. Želudac mi se okreće od njihovih glasova. Povratit ću.
“U redu je, u redu je”, laže mi jedna od njih, pokušavajući me smiriti i usporiti.
Njezin glas je isprekidan glasnim disanjem.
“Čuvaj se!” vičući upozorava druga.“Pazi da se ne ozlijediš”, čujem još jednu. Duboka glasa, punog zabrinutosti.
Zabrinutosti!
Vrućina je bljesnula kroz moje vene, a divlja mržnja umalo me ugušila.
Ni u jednome od svojih života još nisam imala takav osjećaj. Ovaj
put gnušanje me za trenutak odmaknulo od sjećanja. Užasan, oštar zvuk
probio mi je uši i nastavio pulsirati u mojoj glavi. Zvuk mi je zaustavio
disanje. Osjetila sam bol u grlu.
To je vrisak, objasnilo mi je tijelo. Ti vrištiš.
Sledila sam se u šoku, a zvuk se naglo izvio iz mene.
To više nije bilo sjećanje.
U mojem tijelu – ona je mislila! Obraćala mi se!
Ali u tom trenutku sjećanje je bilo jače od moje zaprepaštenosti.
“Molimo te!” viču. “Ispred tebe je opasnost!”
Opasnost je iza mene! vrištim u sebi. Ali razumijem na što misle. Slabašan trag
svjetlosti koji dolazi tko zna odakle, vidi se na kraju hodnika. To nisu zaključana
vrata ili ravan zid, slijepa ulica koje sam se bojala i očekivala je. To je crna rupa.
Otvor za dizalo. Napušten, prazan i izgubljen, poput ove zgrade. Nekad
skrivalište, a sad grobnica.
Dok trčim dalje, osjećam preplavljujuće olakšanje. Postoji način. Ne da
preživim, ali možda da pobijedim.
Ne, ne, ne! Ova misao došla je od mene i borila sam se da joj se otrgnem,
ali bile smo zajedno. I trčale smo prema rubu smrti.
“Molimo te!” glasovi postaju sve očajniji.
Znam da sam dovoljno brza i sad se želim smijati. Zamišljam njihove ruke
koje me žele ščepati, nadomak mojih leđa. Ali dovoljno sam brza, baš koliko
je potrebno. Čak i ne zastajkujem na kraju kata. Rupa će mi prekinuti korak.
Praznina me guta. Moje noge beskorisno lamataju zrakom. Moje ruke
hvataju zrak, probijaju se kroz njega, traže nešto čvrsto. Letim kroz hladnoću
kao kroz tornado.
Čujem tup udarac prije nego što ga osjetim… Vjetar je nestao.
A onda… posvuda je bol… Sve je bol.
Neka prestane!“Nije bilo dovoljno duboko”, kroz bol šapnem samoj sebi.
Kad će bol prestati? Kad…?
Crnina je progutala agoniju, a ja sam ponizno zahvaljivala na činjenici
da je sjećanje donijelo ovaj krajnji zaključak. Crnina je sve odnijela i ja
sam slobodna. Udahnula sam kako bih se umirila, jer ovo tijelo je bilo
naviknuto na to. Moje tijelo.
Ali onda se naglo vratila boja, sjećanje je došlo natrag i ponovno me
preplavilo.
Ne! uspaničila sam se, u strahu od hladnoće, od boli i od samog straha.
Ali to nije bilo isto sjećanje. To je bilo sjećanje unutar sjećanja –
posljednje sjećanje, poput posljednjeg udaha – a ipak, još jače od prvog
sjećanja.
Crnina je odnijela sve, osim jednoga: lica.
To lice je za mene bilo poput izvanzemaljca, baš kao što bi ovome
novom tijelu bila bezlična, zmijolika ticala tijela koje mi je bilo zadnji
domaćin. Takva lica vidjela sam na slikama koje su mi davali kako bi me
pripravili za ovaj svijet. Bilo mi je teško razlikovati ih, primjećivati sitne
razlike u boji i obliku, koji su bili jedine značajke pojedinaca. Sva lica
su bila tako jednaka. Nosovi nasađeni u sredinu kruga, oči iznad, a usta
ispod, uši sa svake strane. Zbirka svih osjetila, osim dodira, skupljena
na jednom mjestu. Koža na kostima, dlake koje rastu na tjemenu i na
čudnim, obraslim linijama iznad očiju. Nekima je više dlaka raslo na
bradi; te su uvijek nazivali muškarcima. Boja dlaka protezala se od svih
tonova smeđe, preko blijedih i svijetlih, pa sve do tamne, gotovo crne.
I kako onda razlikovati jednoga od drugoga?
Ovo lice prepoznala bih među milijunima drugih.
Ovo lice bilo je oštrih, pravokutnih linija. Oblik kostiju snažno se
nazirao pod kožom. Bilo je svijetle, zlatnosmeđe boje. Dlake su bile samo
malo tamnije od kože, s nekoliko svjetlijih, svilenih tragova, a pokrivale
su samo glavu i čudne, obrasle linije iznad očiju. Okrugle šarenice u
bjeloočnicama bile su tamnije od dlaka, ali baš poput njih, s tračcima
svjetlosti na sebi. Oko očiju je bilo nekoliko malih linija, a sjećanje mi
je objasnilo da su to bore od smijeha i škiljenja prema suncu.
Nisam imala pojma što je u očima ovih stranaca lijepo, a ipak sam
znala da je ovo lice prekrasno. Željela sam ga samo gledati. I čim sam
to shvatila, ono je nestalo.
Moje, izgovorila je onostrana misao koja se uopće nije trebala pojaviti.Ponovno sam se sledila, skamenila. Ovdje ne bi trebao biti nitko osim
mene. A ipak, ta je misao bila tako snažna i tako svjesna!
Nemoguće. Kako to da je ona još ovdje? Ovo sam sad ja!
Moje, ukorila sam je, odavajući u toj riječi svu moć i autoritet koji su
pripadali samo meni. Sve je moje.
Pa zašto joj onda uopće odgovaram? To pitanje mi je bilo u glavi, dok
su mi zvukovi prekidali tijek misli.
